Bojana je roman predstavila vodeći nas kroz svoje djetinjstvo pričom, dok su se iza nje na velikom platnu izmjenjivale slike njenog odrastanja i zvukovi ratnog Karlovca. Saznali smo da je prve rečenice romana zapisivala u sitnim, noćnim satima na drvenim letvicama drvarnice dok su tišinu narušavale detonacije granata. Ti zapisi na letvicama stoje tamo i dan danas.

 „Trči! Ne čekaj me...“ je roman o djevojčici kojoj je rat oduzeo svu bezbrižnost djetinjstva. Umjesto igre, proslava rođendana, prvih ljubavi i poziva na ples tu je višegodišnji boravak u skloništu, a tu su i granate, suze, neizvjesnost i strah. To ukradeno djetinjstvo opisano je očima djevojčice pa je zato roman izrazito blizak tinejdžerima, njihovom rječniku i pogledima na život.

Znakovito je da, bez obzira na ukradeno djetinjstvo, Bojana u sebi ne nosi mržnju i ne osuđuje. Pišući knjigu o odrastanju u ratom razorenom Karlovcu, napisala je djeci primjeren antiratni roman s jasnom porukom odraslima: ne uništavajte nam djetinjstvo sivilom razaranja!

Bio je to vrlo emotivan književni susret u kojem su se u jednakoj mjeri ispreplitali i smijeh i suze. Naša je gošća na najbolji mogući način pružila primjer osmašima kako zajedno možemo izgraditi svijet u kojem su dobrota, praštanje, pažnja, toplina srca, obitelj i ljubav najznačajnije životne vrijednosti.

Do nekog novog druženja s Bojanom, koja osmijehom dočekuje svaki novi dan, u školskoj knjižnici možete posuditi njezin roman „Trči! Ne čekaj me...“!

Jasminka Bertović Pupić, prof.,
školska knjižničarka

FOTOGRAFIJE JE IZRADIO VLADIMIR SUŠANJ.